Alma, volim te....



on je bio samo sjena,koja je ispod njenog sjaja dobila lice..ona je bila mjesec,bljedi mjesec i jedino svjetlo u njegovom životu..sjena je živjela noću,a mjesec bio je sjenin život...
no jednog dana mjesec je ugledao zvjezdu...i zaboravio je na svoju sjenu...više nije imal vremena držati je na životu...svoje svjetlo je davao toj zvjezdi..
a sjena bi zvala mjesec ...svake noći...mjesečeva sjena je stajala u mraku...u mraku gdje ju je nekad ljubla njegova svjetlost i mazile njegove blage,bljede zrake...
no mjesec sjenu nije čuo...nije ga htjeo ćuti...sjena više nije bila dio njegova života,več samo kao milijun drugih-sjena u mraku...svu svoju ljubav mjesec je davao svojoj zvjezdi,zvjezdi koja nikad nije gubila sjaj,koja je uvijek bila najljepša...a ne kao sjena,ona je bio samo nešto nevažno,nešto malo i skriveno u mraku

ona još uvijek traži svoje svjetlo....svoj mjesec koji će joj opet zrakama udahnuti dušu...svakim danom sve je više u mraku...
još uvjek on tiho pjeva noću...anđele donesi mi svijetlo...

1 comment:

Anonymous said...

Lijepo pišeš i razmišljaš...
Ako si panker, onda si jedan od rijetkih pravih pankera... pozdrav